Dakako, govori se navodnom postojanjnu takvih, radikalnih pokreta o Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Tekst je valjda trebao biti znak dobre volje gostiju i najava golemog politilčkog zaokreta u kojem će Njemačka ponovo Vučića učiniti najbitnijim čovjekom u region, a bazira se na analizi Karstena Dümmela za Zakladu Konrad Adenauer (KAS). Dümmel je inače bio voditelj KAS-ovog ureda u Sarajevu od 2014. do 2018. godine i takve je zaključke očigledno donio nakon ispijanja kafa sa sarajevskim liberalima i druženja sa FGR-ovcima.
Tekst obiluje nebulozama, na kojima bi Deutsche Welleu pozavidjeli i opskurni Vučićevi tabloidi, ili pak Kolinda Grbar-Kitarović iz dana kada joj se u BIH priviđalo desetine hiljada islamskih terorista. Dümmel piše, a DW papagajski citira da su “tijekom rata u BiH muslimanski Bošnjaci dobili značajnu vojnu podršku uglavnom iz islamskih zemalja, a sa stranim borcima došle i radikalne struje islama koje nakon rata nisu nestale. One čine “temelj političkog islamizma” u Bosni i Hercegovini”, piše u analizi.
Istina je da su tokom agresije na BIH, Bošnjaci glavnu pomoć i saveznika imale u Sjedinjenim Američkim Državma, pa i onda kada je u BIH pod embargom ulazilo oružje iz arapskih zemalja. Tezom o navodnoj radikalizaciji islama u Bosni i Hercegovini, već godinama se pokušava prikazati kako se na području bivše Jugoslavije vodio rat da bi se iskorijenio radikalni islam. Ipak, niti jednog mudžahedina nije bilo u Banja Luci i Prijedoru 1992. godine, ali su tamošnji Bošnjaci masovno ubijani i protjerivani. Radikalnih Bošnjaka nije bilo niti u Ljubuškom ili u zapadnom dijelu Mostara 1993. godine, ali su zvjerski ubijani i bacani u masovne grobnice, ili ako su imali sreće protjerani. Na svim navedenim prostorima su uklonjeni i svi tragovi njihovog vjekovnog postojanja. Pitanje je – je li se Njemačka tekstom DW-a i analizom svog sarajevskog špijuna, pridružuje kampanji koja je poznata bosanskohercegovačkoj javnosti? Godinama unazad vode je radikalni srpski i hrvatski krugovi, s ciljem promjene karaktera agresije na BiH, ali i s pretenzijom na teritorij Bosne i Hercegovine, s istim planom i istim žarom kojeg je imao tandem Milošević – Tuđman.
Kada srpske i hrvatske nacionalističke politike kritikuju radikalne tendencije kod Bošnjaka jasno je da to čine s namjerom i željom da takve politike i tendencije prevladaju kod Bošnjaka, jer samo takve politike sutra mogu biti saveznik u podjeli BiH. No imaju jedan problem, BiH i Bošnjaci nisu takvi, iako im je ono što su preživjeli 90-tih možda dalo dobar razlog da takvi postanu. Ali, nisu niti naivni i slabi kakvi su bili, pa ih više ne mogu zavarati ni razni adenaueri, koji su svoje problem sa drugim narodima rješavali konclogorima i gasnim komorama.
(Vijesti.ba)
