Vladimir Kara-Murza (43) osuđen je na 25 godina zatvora jer je javno govorio protiv ruske agresije na Ukrajinu. Kad je zatvoren, u maloj ćeliji je provodio i do 23 i po sata dnevno. Kara-Murza je odslužio dvije i po godine prije nego što je pušten u augustu, a sada je opisao kroz kakvu je muku prolazio, kako je ‘razgovarao sa zidovima‘ svoje ćelije te da je u jednom trenutku ‘prestao shvaćati šta je stvarno, a šta nije‘.
Ovaj aktivist obrazovan na Cambridgeu rekao da je njegova razmjena zapravo bila ‘misija spašavanja života‘. Smrt svog kolege disidenta Alekseja Navaljnog u zatvoru, nazvao je ubistvom koje je orkestrirao Kremlj.
‘Mentalno, psihološki, emocionalno, samo bili zaključani u ormaru dan za danom, mjesec za mjesecom, bez ikakvog pozdrava s bilo kime, stvarno, stvarno nije lako‘, rekao je za Independent. ‘Nakon otprilike dvije ili tri sedmice, vaš um se stvarno počne igrati s vama. Počinjete zaboravljati riječi. Počinješ zaboravljati imena. Počinjete govoriti zidovima. Prestaješ razumjeti šta je stvarno, a šta imaginarno.‘
Kara-Murza je poslan u zatvor u Omsku u Sibiru gdje je skoro stalno boravio u maloj ćeliji, osim pola sata dnevno kad mu je bila dozvoljena šetnja po zatvorskom krugu.
‘Nitko ne može preživjeti 25 godina u ruskom gulagu, pogotovo nakon dva trovanja kroz koja sam prošao. Bila je to smrtna presuda‘, rekao je nakon razmjene zarobljenika u kojoj je oslobođen i reporter Wall Street Journala Evan Gershkovich, zajedno s još 16 zarobljenika.
Kara-Murza je rekao da je psihička tortura s vremenom postajala sve gorom. Zatvorski čuvari, njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom, kažnjavali su ga za manje prekršaje poput otkopčavanja gornjeg dugmeta ili skidanja šešira dok je bio vani. Vodili su evidenciju o tome koliko je bio ‘neobuzdan‘, a često bi ga na prevaru naveli da počini neki prekršaj samo kako bi ga mogli kazniti.
Tako je jednom kažnjen jer nije ustao u 6 ujutro, kada zatvorenici moraju započeti dan. Ali stražari su isključili alarm, a zatvorenicima nije bilo dopušteno imati satove u ćelijama. U januaru je Kara-Murza nestao iz kolonije IK-6 i ponovno se pojavio nekoliko dana kasnije u obližnjoj koloniji IK-7 – jednom od najrestriktivnijih.
U zatvoru je bio primoran svaki dan se probuditi u 5 ujutro i gurnuti svoj krevet uza zid, gdje bi ostao do 21 sat kada bi se svjetla ugasila. To je bilo zato što čuvari nisu dopuštali zatvorenicima da tijekom dana legnu na krevet.
90 minuta dnevno je dobio olovku i papir kako bi se mogao dopisivati s advokatom i pisati strogo cenzurisana pisma svojoj supruzi. Ostatak vremena čitao je jednu od dvije knjige koje mu je bilo dopušteno držati u ćeliji. Svaki su ga dan podsjećali koliko će još morati provesti u zatvoru.
‘Svaki put kad ste pisali zahtjev, na primjer za ono što ste htjeli uz čaj, morali ste napisati svoje ime, broj mobitela i datum završetka kazne. U mom slučaju to je bio 21. april 2047. Nikad neću zaboraviti taj dan. U nekom trenutku počeo sam stalno pisati i izgovarati ovaj datum‘, kaže Kara-Murza.
(Vijesti.ba)
