Tišina koja ubija: Majka koja je izgubila sina govori o posljedicama srama i neshvaćenosti
U emocionalno potresnoj ispovijesti, Lanet Swini, majka preminulog mladića koji je izgubio život u borbi s ovisnošću, odlučila je progovoriti o dubljim uzrocima tragedije koja ju je zauvijek obilježila. Njezin sin Kyle preminuo je od predoziranja heroinom i metamfetaminom u 26. godini života, ali njegova priča daleko nadilazi borbu s drogom – ona osvjetljava razarajuće posljedice srama, tišine i društvenih predrasuda prema seksualnoj orijentaciji.
Sve je počelo jedne noći 2013. godine, kada je u četiri sata ujutro zazvonio telefon. Lanet se javila i čula glas svoga tada 23-godišnjeg sina: „Mama, mislim da sam gej.“ Iako je sama članica LGBT zajednice, bila je zatečena tim priznanjem jer nikada nije posumnjala u sinovu seksualnost. Kyle se tada nalazio u New Yorku, kamo je preselio zbog djevojke koju je volio. Njegova zbunjenost i strah od identitetskog otkrivanja nisu bili posljedica obiteljskog neprihvaćanja – već duboko usađenog srama koji je, kako će se kasnije pokazati, imao kobne posljedice.
Taj noćni poziv donio je još jedno, teže priznanje. Kyle je majci otkrio da je ovisan o cracku i da je u potpunosti izgubio kontrolu nad vlastitim životom. Potrošio je sav novac od studentskog kredita, prodao PlayStation, te se danima drogirao zatvoren u stanu, bojeći se da bi mogao početi krasti i stvari svojih cimera.
Lanet je odmah reagirala, potraživši rehabilitacijski centar, uvjerena da time spašava sina. Međutim, ironično, upravo je rehabilitacija dovela do njegovog susreta s heroinom. Kyle je, kroz razgovore s drugim pacijentima, postao znatiželjan prema toj smrtonosnoj drogi. Godinu dana kasnije, preko prijatelja kojeg je upoznao u jednom od centara, i sam je posegnuo za njom.
Sljedeće tri godine proveo je ulazeći i izlazeći iz rehabilitacija, sve do dana kada je umro – sam, predoziran kombinacijom heroina i metamfetamina. Imao je samo 26 godina.
Kyle nije bio „samo još jedan ovisnik“. Bio je talentirani pjesnik, zaljubljenik u sonete i majstor u igri Scrabble. Ipak, ono što ga je najviše razdiralo bila je njegova seksualna zbunjenost. Majci je u onom noćnom pozivu spomenuo da nikada nije mogao otvoreno govoriti o tome jer je zapamtio jednu njezinu rečenicu iz prošlosti: da ne vjeruje da muškarci mogu biti biseksualci.
– Zbog toga nikada nije razgovarao sa mnom o svojoj seksualnosti. Bojao se da ću ga pokušati uvjeriti da je gej, a on to nije mislio da jest – kaže Lanet. Taj trenutak, kaže, zauvijek će nositi kao teret: „Nesvjesno odbacivanje njegove identifikacije je greška koju ću žaliti do kraja života.“
U knjizi *„Što sam trebala reći: Pjesnički memoar o gubitku djeteta zbog ovisnosti“*, Lanet ne iznosi samo svoju bol, već i sinove pjesme – pokušaj da njegovo unutarnje biće ne ostane zauvijek neizgovoreno. Kroz te stihove, pokušava poručiti ono što tada nije znala: da bi ga prihvatila potpuno i bez zadrške, samo da joj je dao još jednu priliku.
Statistike koje Lanet danas proučava potvrđuju da je Kyleova bol bila dio šireg problema. Studije pokazuju da samo jedan od deset biseksualnih muškaraca u SAD-u otvoreno govori o svojoj seksualnosti s bližnjima. Također, podaci govore da su biseksualni mladi skloniji maltretiranju, konzumaciji droga i mentalnim poremećajima, dok su odrasli biseksualci u većem riziku od depresije i poremećaja u korištenju supstanci. Čak 40 posto biseksualnih osoba u SAD-u prijavilo je da su se samoozljeđivali.
Slični obrasci postoje i u Velikoj Britaniji, gdje podaci Zavoda za nacionalnu statistiku govore da su biseksualci tri puta skloniji samoozljeđivanju od svojih heteroseksualnih vršnjaka.
Lanet sada žali što se njihova obitelj, iako otvorena, nije dublje suočila s Kyleovim identitetskim pitanjima. „Fokusirali smo se na ono što je izgledalo kao veći problem – ovisnost – a zanemarili mentalne posljedice srama koji je osjećao zbog svoje seksualnosti“, iskreno priznaje.
Dodaje i da terapijske grupe u rehabilitacijama nisu pružile dovoljno prostora za izražavanje – bile su hipermaskulinizirane, često podijeljene po spolu, što je dodatno učvrstilo Kyleovu šutnju.
– Nismo znali da mu je potrebna terapija koja bi se bavila i traumama koje je možda doživio kao dijete. Nije mogao ili nije htio pričati o tome. Voljela bih da sam ga mogla nagovoriti da razgovara s nekim. Možda bismo ga još imali – kaže kroz suze.
Danas, umjesto da zajedno rješavaju njegove nedoumice, Lanet ostaje sama s njegovim stihovima, njegovim zagonetkama i tišinom koja ju boli. „Kultura ga je naučila da se stidi onoga što jest. Ja više neću šutjeti. Neka njegova priča posluži drugima“, poručuje.
Za kraj, roditeljima koji se smatraju prihvaćajućima šalje jasnu poruku: ljubav nije dovoljna ako ne dolazi s razumijevanjem. Jer, kako kaže, „tišina je ponekad smrtonosnija od svih droga svijeta.“
