Osim ubijenih, mnogi učesnici konvoja su pretrpjeli fizičko nasilje. Većina konvoja je opljačkana zajedno s vozilima i novcem putnika.
Tuzlanski konvoj spasa ili “Konvoj radosti” sa oko pet stotina vozila i dvije hiljade osoba krenuo je početkom juna iz Splita ka Tuzli. Pod pratnjom UNPROFOR-a putovao je šest dana do Prozora gdje je stigao 6. juna. Zbog borbi u Lašvanskoj dolini zadržan je na Makljenu tri dana i bio je izložen pljački a putnici maltretiranju, piše Slobodna Bosna.
U to vrijeme sukob između Armije RBiH i HVO-a i HV-a u Srednjoj Bosni je u punom zamahu i konvoj je više puta zadržavan, a o tome da li će, kuda i kako konvoj proći dogovarao se sami vrh ARBiH i HVO-a koji je tih dana vodio pregovore o primirju.
U Gornjem Vakufu dočekala ga je komanda 317. bbr koja je putnicima podijelila kruh i vodu. Istog dana krenuo je iz Gornjeg Vakufa i do predvečerja stigao u Trenicu gdje je zaustavljen radi granatiranja Zenice. UNPROFOR je preuzeo odgovornost za sigurnost, a general Armije RBiH Džemal Merdan je, oslanjajući se na te garancije, naredio da nastavi put.
Konvoj je krenuo predvođen patrolom UNPROFOR-a. Patrola se poslije sat vratila u Trenicu i tražila da se ostatak konvoja zadrži jer je njegov prvi dio HVO zaustavio kod Franjginih kuća i počeo ubijati vozače.
Reagujući na napad, UNPROFOR je usmrtio dva pripadnika HVO-a da zaustavi dalja ubistva putnika. To je bio prvi potvrđeni primjer da je nekoga ubio u vršenju svoje misije u Bosni i Hercegovini. Ubijeno je osam vozača (po nekim izvještajima deset).
Nakon 10. juna rat ARBiH i HVO-a je u potpunosti eskalirao pa nije bilo govora da konvoj prođe teritorijom pod kontrolom HVO-a već se čekalo do 16. juna 1993. dok ARBiH nije ovladala i osposobila alternativni pravac preko Travnika do Zenice i dalje do Tuzle do koje je na kraju stiglo jedva 300 vozila.
Prema podacima koje je ranije objavila Fondacije Istina Pravda i Pomirenje, ubijeni su vozači Fikret Ademović, Adil Akeljić, Fikret Hadžibeganović, Hazim Grahić, Hasan Gušić, Mustafa Karić i Hamdija Mutišević. Nije poznato šta se dogodilo sa Salkom Memićem, a prilikom dešavanja u Rankovićima, u blizini Viteza, nestale su još tri osobe.
Opljačkana su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila s opremom i lijekovima, roba široke potrošnje u vrijednosti 17 miliona maraka i približno 500 tona druge robe, čija vrijednost nije procijenjena, kao i novca u iznosu oko 1,3 miliona maraka.
Reporteri HRT-a i BBC-ja snimili su haos koji se dešavao u prisustvu UN-a, a čiji pripadnici, prema tadašnjem izvještaju BBC-ja, ništa nisu mogli učiniti kako bi ga spriječili. Na licu mjesta bile su i reporterske ekipe njemačkog javnog servisa ZDF čiji izvještaj sada objavljujemo.
Napadom na tuzlanski konvoj djelomično se bavio i Haški tribunal, koji je osim utvrđivanja preciznog datuma događaja, utvrdio i odgovornost vojnika pod komandom zapovjednika HVO-a Darija Kordića i Tihomira Blaškića. Obojica su u svojstvu komandanata HVO-a osuđeni u Hagu, Kordić na 25, a Blaškić na 9 godina zatvora.
Nažalost, niko nikada od odgovornih počinilaca nije procesuiran za ovaj zločin iako postoji obimna dokumentacija. Sud Bosne i Hercegovine je pokrenuo istragu 3. oktobra 2019, nakon što je nekoliko puta prebacivan na različita tužilaštva. Dana 2. novembra 2020. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, u skladu s odredbama Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, istragu je ustupilo na obradu u Tužilaštvu SBK u Travniku, ali ni to nije dalo nikakve rezultate. Žrtve smatraju da se ovaj predmet namjerno zataškava pod političkim pritiskom.
(Vijesti.ba)
