Francuska vlada potrpala je hiljade beskućnika imigranata u autobuse i poslala ih izvan Pariza uoči Olimpijskih igara.
Imigiranti su rekli da su im obećani smještaji na drugim mjestima, samo da bi na kraju bili ostavljeni u nepoznatim ulicama daleko od svojih domova ili bili označeni za deportaciju, piše NY Times.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron obećao je da će Olimpijske igre prikazati veličinu zemlje. No, Olimpijsko selo izgrađeno je u jednom od najsiromašnijih predgrađa Pariza, gdje hiljade ljudi žive u uličnim kampovima, skloništima ili napuštenim zgradama.
Oko grada, tokom prošle godine, policija i sudovi su iselili oko 5.000 ljudi, većinom samaca, kažeChristophe Noël du Payrat, visoki državni službeniki u Parizu. Gradske vlasti potiču ih da se ukrcaju na autobuse za gradove poput Lyona ili Marseillea.
“Iseljeni smo zbog Olimpijskih igara,” rekao je Mohamed Ibrahim iz Čada, koji je iseljen iz napuštene cementare blizu Olimpijskog sela. Preselio se u praznu zgradu južno od Pariza, iz koje je policija iselila stanare u aprilu. Autobus ih je odvezao dva sata jugozapadno do grada izvan Orléansa.
“Oni vam daju nasumičnu kartu,” rekao je Oumar Alamine iz Srednjoafričke Republike, koji je bio u tom autobusu. “Ako je to karta za Orléans, idete u Orléans.”
Službenici vlade gospodina Macrona odbili su komentarisati. Ali rekli su da je to dobrovoljni program namijenjen ublažavanju hitne nestašice smještaja u Parizu.
Novinari NY Timesa slijedili su trag od Pariza, kako bi vidjeli kako program funkcionira.
Nema dovoljno skloništa za 100.000 beskućnika koji žive u i oko Pariza, polovica ukupnog broja u Francuskoj, pa je vlada prošle godine postavila 10 privremenih skloništa širom zemlje.
Vlada poriče da su premještaji povezani s Olimpijadom. No, NYT je dobio mail, koji je prvi objavio list L’Équipe, u kojem službenik za stanovanje iz vlade kaže da je cilj “identificirati ljude na ulici na lokacijama blizu olimpijskih objekata” i premjestiti ih prije Igara.
Centar Olimpijade je Seine-Saint-Denis, gdje otprilike jedna od tri osobe su imigranti, najveći postotak u zemlji. Vlada je potrošila milijarde na obnovu tog područja.
Policija je povećala racije na kampove beskućnika i napuštene zgrade prošle godine. U saradnji s gradskim vlastima, iselili su ljude i rekli da će im pomoći s preseljenjem.
“Obećali su nam smještaj i socijalnu pomoć,” rekao je Yussuf Ahmed iz Sudana, koji radi na čišćenju aviona na aerodromu Charles de Gaulle.
Mnogi nisu znali da ulaze u vladin program za pregled mogućnosti azila, i potencijalno deportacije. Program postoji već godinama, ali iseljavanja su dovela hiljade novih ljudi, od kojih mnogi nisu podobni za azil.
Ahmed, na primjer, ima status izbjeglice i nije mogao imati koristi od programa. Ali nekoliko ljudi je reklo novinarima NYT-a da su mislili da nemaju izbora nego ući u autobus.
“Policajci su došli,” rekao je Alamine. “Opkolili su nas.”
Nakon dolaska u svoje nove gradove, beskućnici žive u skloništima do tri sedmice i pregledavaju imaju li mogućnost azila.
Oni koji ispunjavaju uslove mogu dobiti dugoročni smještaj dok podnose zahtjev za azil. Ali oko 60 posto ljudi u privremenim skloništima ne dobiva dugoročni smještaj. Nekoliko ih je dobilo naloge za deportaciju, zbog čega neki odvjetnici potiču ljude da ne ulaze u autobuse i da pokušaju preživjeti na ulicama.
“To je predvorje za deportaciju,” rekao je Emmanuel Pereira, advokat koji radi blizu Pariza.
Preostali imigranti obično se ponovno iseljavaju. Hitni smještaj je u nestašici, pa većina ljudi uskoro ponovno postaje beskućnicima u novom gradu. Gradski zvaničnici izvan Pariza kažu da nisu bili konsultovani o programu.
“Nema novca za pronalaženje mjesta za beskućnike u Marseilleu, ali ima novca za dovod beskućnika iz Pariza?” rekla je Audrey Garino, zamjenica gradonačelnika Marseillea.
NYT se uputio nekoliko sati jugozapadno od Pariza kako bi saznao što se događa dalje.
Sklonište u Orléansu nalazi se izvan tog grada u sivom trospratnom hotelu. Kada su stigli, kažu da nisu pronašli osoblje ili socijalne radnike. Sobe su male, s dva pojedinačna kreveta jedan uz drugog. Ljudi koje su sreli napustili su svoje poslove u Parizu i ukrcali se u autobus nadajući se dugoročnom smještaju i socijalnim uslugama.
“Stigli smo i nije bilo ničega,” rekao je Ahmed. “Lagali su da nas uvuku u autobus.”
Nakon nekoliko sedmica, rečeno im je da moraju otići: Niti jedno lokalno sklonište nije ih moglo primiti. Ahmed, očajan da zadrži svoj posao na aerodromu, vratio se u Pariz. Zgrada u kojoj je prije živio sada je bila zabranjena, zaštićena čuvarima. Pronašao je drugu napuštenu zgradu, za sada.
Alamine i Ibrahim odlučili su ostati. Većinu dana provode u sat vremena dugoj šetnji do Orléansa u potrazi za poslom. Ključevi njihovih soba u skloništu više ne rade pa su provalili kroz prozore.
Ponovno su postali skvoteri.
(Vijesti.ba)
