Kolona sa tabutima sedam žrtava genocida u Srebrenici stigla je u popodnevnim satima u Potočare – na konačno odredište njihovog vječnog smiraja.
Među onima koji su dočekali posmrtne ostatke svojih najmilijih, bila je i majka Šefika Mustafić koja je sa nama podijelila priču o svojoj neizmjernoj boli.
“Ne mogu ni nabrojati koliko sam članova porodice izgubila. Izgubila sam dva sina – jednog sam ukopala 2005. godine, a drugog prije četiri godine, ukopala sam ga bez glave. I šta ja više da pričam…”, kazala je kroz suze.
Dodaje da je najviše boli što ima onih koji govore da ne ukopavamo svoju djecu, nego da kupujemo lutke koje ukopavamo.
“To me vrijeđa. A nikome ne želim zlo. Samo želim da se ovo nikada, nikome više ne ponovi”, govori majka Šefika.
Na pitanje koliko je teško ukopavati nekompletna tijela najmilijih, poručila je:
“Tu bol može znati samo roditelj koji je rodio i odgojio svoje dijete. Kao ruža koju njeguješ i paziš, a onda padne malo kiše i taj cvat otpadne. Tako je i s nama. Kako dani prolaze, sve je teže i teže. Danas sam išla gore, u mezarje, i pitam se – dokle ću još ja ići njima, umjesto da oni dolaze meni. Svi mezari tamo su za mene i braća i djeca. Nikoga ne izdvajam”, dodaje ona.
Za kraj je poručila:
“Ne mogu nikome ništa da kažem. Allahu se predajem i molim Ga da nam podari sabur, da ne griješimo, da nikome ne mislimo zlo. Nikome nisam željela zlo a onoga ko je njih ubio, samo Allahu predajem. Neka mu On sudi.”
(Vijesti.ba)
