– Riječju Došašće naziva se vrijeme radosnog iščekivanja svetkovine Božića kojom se kršćani sa zahvalnošću sjećaju dolaska među ljude, odnosno rođenja Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja. Sastoji se od četiri nedjelje i ostalih dana oko njih, a kroz to razdoblje vjerski život kršćana bitno je obilježen dvjema oznakama: Božjim dolaskom, pa se zato ovo vrijeme i naziva Došašće, i očekivanjem kršćana da se dogodi dolazak Pomazanika Božjega, čije se rođenje na duhovan način proživljava blagdanom Božića – kazao je Vukšić.
Napomenuo je da, osim što je Došašće doba radosnog očekivanja Isusova dolaska, ono je oduvijek također za kršćane vrijeme i prigoda za osobnu pripravu kako bi susret sa svojim Spasiteljem dočekali u što je moguće ljepšem „ruhu” duše i života. Zato su kršćani od najranijih vremena, radi priprave na dostojan susret, kroz Došašće postili, vršili djela pokore, darivali ljude u potrebi te u sabranosti, kao pojedinci i kao zajednica, molili za obraćenje od lošega, za nov duhovni početak i za ustrajnost u dobru.
– Znak pokore, na koju su pozvani pojedini vjernici i cijela Crkva, na svoj načinje i ljubičasta boja misne odjeće, koju svećenici nose za vrijeme liturgijskih slavlja, kada se izostavlja i svečani himan „Slava Bogu na visini”, oboje slično kao u vrijeme pokorničke priprave za svetkovinu Uskrsa. I osim što je svako djelo pokore izraz želje i poziva na osobno obraćenje i odricanje od svega što je zlo, kršćanska je pokora uvijek usmjerena prema novom početku, upućena prema drukčijem i boljem životu, okrenuta prema čovjekovu djelovanju u skladu s Božjim pravilima u ljubavi prema Bogu i svim ljudima, i tim je svrhama osmišljena – naveo je.
Kako je kazao, Došašće, uza sve to što je rečeno, također na simboličan način označava početak nečega novoga, drukčijeg i boljeg, jer s njim u Crkvi započinje novo vrijeme.
– Naime, prvim danom toga razdoblja u Crkvi započinje cijela liturgijska godina, koja traje dvanaest mjeseci i završava uvečer uoči prvoga dana sljedećega Došašća. U tom duhovnom hodu obraćenja i posvećenja, od prvoga dana novoga načina pa sve do kraja vremena, Isus je uvijek s nama na različite načine, a osobito po svojoj Crkvi koja nas, u njegovo ime prati, opominje, potiče, savjetuje i hrani naviještanjem Riječi Božje, milošću sakramenata i drugih blagoslova te primjerima svetaca i mučenika – objasnio je mons. Vukšić.
Vukšić napominje da „obratiti se – kao što je pisao papa Benedikt XVI. – znači promijeniti pravac kretanja života” i to ne samo nekim malim popravcima i izmjenama nego doslovce promjenom pravca kretanja.
– Obraćenje je hod protiv struje, gdje je ‘struja’ shvaćena kao površan način života, nedosljedan i obmanjujući, koji nas često razvlači, vlada nad nama i čini nas zarobljenima od zla ili pak sužnjima moralne osrednjosti. Naspram tomu, obraćenjem se cilja prema visokoj mjeri kršćanskoga života i povjerava se živom i osobnom Evanđelju koje je Isus Krist – kazao je.
Kazao je da je obraćenje, odnosno napuštanje svakog oblika zla puta, svih zlih nakana i djela, drugo ime za čovjekov put prema Bogu.
– A istovremeno ono je također jedina vrata po kojoj kraljevstvo Božje ulazi u čovjeka i jedina staza po kojoj Bog prilazi Čovjeku. To je naučavao već Isusov preteča Ivan Krstitelj koji je, počevši od Judejske pustinje, stalno ponavljao: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko. Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze – naveo je.
(Vijesti.ba / FENA)
