Večeras objavljujemo treći dio analize Nacrta Zakona o fiskalizaciji transakcija FBiH.
U prvom dijelu bavili smo se analizom dijela članova zakonskog rješenja čiji je cilj suzbijanje utaje poreza, maksimalno minimiziranje neformalnog tržišta, kao i suzbijanje nelojalne konkurencije, a analizu možete pročitati OVDJE.
U drugom dijelu govorili smo o važnosti QR-a i GTIN-a, a analizu možete pročitati OVDJE.
U ovoj analizi bavimo se analizom dijela u kojem je Zakonom definisana obaveza izdavanja elektronske fakture i fiskalnog računa u određenim situacijama.
Zakon predviđa da se za transkacije između obveznika PDV-a odnosno obveznika poreza na dobit, e-faktura mora izdati, poslati i prihvatiti, ukoliko je ista plaćena ili će biti plaćena bezgotovinski, odnosno sa računa na račun. e-faktura se mora poslati odnosno staviti na raspolaganje kupcu u trenutku isporuke dobara ili usluge, te za njeno izdavanje nije potrebna saglasnost kupca. Ukoliko se radi o ostalim transakcijama, a postoji obaveza izdavanja računa, tada se može izdati e-faktura, ali se može izdati i u papirnoj formi. U ovom slučaju potrebna je saglasnost kupca, osim ukoliko on nije registrovan na CPF – centralnu platformu za fiskalizaciju.
Što se tiče transakcija sa javnim organima, Zakon je jasno propisao da se izdaju, šalju i prihvataju e-fakture, osim ako se radi o ugovorima o javnim nabavkama i kada su nabavke i ispunjenje ugovora proglašeni tajnim.
Zakon je takođe propisao da je fiskalni račun svaki račun u pisanoj formi ili u elektronskom formatu koji nije u skladu sa Članom 11, odnosno koji se ne može automatski elektronski obraditi.
Što se sadržaja fiskalnog računa tiče, stručnjaci misle da njegovi elementi moraju biti isti kao i elementi koje sadrži e-faktura, naravno uz dodavanje GLN – geografske širine i dužine, o čemu smo već pisali.
Zakon detaljno definiše da račun koji nije izdat u skladu sa odredbama ovog Zakona, ne može biti priznat kao porezno dopustiv rashod, tj. ne priznaje se kao validan dokument, zatim, definisao je da račun može sadržavati i reklamne poruke i neke druge informacije kupcu. Također, pohvalno je to što je Zakon propisao, da ukoliko se vrši prodaja robe putem internet prodavnice, račun za nju nije potrebno printati, tj. štampati na papiru, već se on dostavlja kupcu e-mailom ili kao e-faktura. Ovo će mnogo olakšati posao pravnim licima koja imaju internet prodavnice i svoje web shopove, s tim da će morati imati pristanak od strane kupca za takvo izdavanje računa. Za kupce koji se nalaze u Registru, pristanak nije potreban i može im se izdati e-faktura.
Zakon je definisao i situacije kada ne postoji obaveza izdavanja fiskalnog računa. Struka smatra da je ovo jedna od rijetkih stvari u predloženom zakonu koja nije dobra, odnosno ostavlja mogućnost malverzacija. Pa tako, prodaja ulaznica gdje se izdaje karta koja ima serijske brojeve nije obuhvaćena obavezom fiskalizacije. Bez obzira što karte na sebi imaju serijske brojeve njihova prodaja trebala bi biti fikallizovana i evidentirana u registru izdatih računa. Isto ovo važi i za recimo naplatu parkinga.
Nova mogućnost koju ovaj Zakon daje je da svi kupci odnosno primaoci računa mogu da provjere da li je njihov račun prijavljen u Poreznoj upravi do 60 dana od dana izdavanja računa. Možda bi trebalo razmisliti da se ovaj rok poveća na 90 dana, tako da se obuhvati period kvartala.
Verifikacija računa se vrši preko centralne platforme za fiskalizaciju ili skeniranjem QR koda na računu, a u slučajevima npr. prekida elektronske veze pri izdavanju računa, prekida rada elektronskog sistema, ili neke druge greške, kupac može provjeriti u Poreskoj upravi da li je račun prema njemu izdat. Poreska uprava je dužna čuvati račune 11 godina od godine izdavanja.
Digitalni podaci o transkacijama moraju se arhivirati na teritoriji FBiH, moraju biti zaštićeni od neovlaštenog pristupa. Pitanje koje nam se ovdje nameće je ko će vršiti certifikaciju pravnih lica za arhiviranje, odnosno da li će za to biti zadužen Arhiv FBiH ili neki telekom operater. U svakom slučaju, kome god da ta uloga bude dodijeljenja, on će morati voditi računa da podaci i njihov prenos i čuvanje budu zaštićeni.
Zakon je detaljno definisao elektronski fiskalni sistem, njegove dijelove, sigurnosni modul, te da njegovu distribuciju i stavljanje u promet mogu raditi samo registrovani proizvođači i zastupnici – RPZ. Definisao je koji su uslovi za sticanje, ali i za gubitak statusa registrovanog proizvođača ili zastupnika. Ministarstvo je zaduženo da vodi službene evidencije o statusu RPZ i izdatim odobrenjima kako bi se u svakom momentu znalo koji su to ovlašteni RPZ-ovi i servisi za održavanje platforme.
Centralna platforma za fiskalizaciju – CPF omogućava sastavljanje računa, provođenje postupka fiskalizacije, izdavanje računa, slanje ili zaprimanje računa, pregled svih fiskalizovanih računa od strane korisnika u kojima se pojavljuje kao kupac ili kao prodavac, te razmjenu podataka sa bankama u smislu dostavljanja ili pregleda svih evidentiranih plaćanja putem naloga.
Ovo znači da obveznici fiskalizacije mogu sastavljati račune, provoditi postupke fiskalizacije, izdavati račune i slati i primati račune direktno na CPF, a sve uz prethodnu saglasnost Poreske uprave. A da bi mogli sve ovo obavljati, potrebno je da izvrše registraciju na CPF. Danom stupanja na snagu ovog Zakona, sva nova lica koja budu registrovana u Poreznoj upravi u skladu sa posebnim propisima, automatski će biti označena i kao obveznici fiskalizacije u registru obveznika, što je odličan potez. Takođe, registracija može biti obavljena i na zahtjev koji se podnosi elektronski direktno Poreznoj upravi.
Zakon predviđa da Centralna platforma za fiskalizaciju generiše knjigu prodaje i nabavke za svakog poreznog obveznika na osnovu podataka iz dostavljenih računa prodaje i kupovine. Obaveza obveznika fiskalizacije je da do desetog u mjesecu za prethodni mjesec izvrši uvid u podatke u knjizi prodaje i nabavke i potvrdi tačnost podataka ili po potrebi vrši njihovu izmjenu. Trebalo bi da je Ministarstvo vodilo računa da je isti ovaj rok računovođama dat za podnošenje PDV prijave, te da će podaci biti standardizovani, odnosno da im neće biti nametnuti dodatni posao u ionako kratkim rokovima.
Što se tiče provođenja postupka fiskalizacije, Zakonom je definisano da Poreska uprava generiše elektronski certifikat za elektronski potpis, te da njim moraju biti potpisani svi izdati računi. Tako potpisani, računi se šalju u Poresku upravu, koja provjerava njihovu tačnost i ispravnost i dodijeljuje im verifikacioni broj računa – VBR. Tek nakon toga se račun može izdati i dostaviti kupcu.
Jedna od rijetkih zamjerki na ovaj zakon, je što se nije dotakao AI tehnologije, koja je u današnje vrijeme jako zastupljena i koja bi se u budućnosti mogla iskoristiti kod recimo nadzora nad primjenom ovog zakona. U svakom slučaju, pohvalno je što se nakon toliko godina neko upustio u avanturu zvanu novi Zakon o fiskalizaciji transakcija, a period ispred nas će pokazati da li je ona bila uspješna.
(Vijesti.ba)
