Vođen interesom za korištenje tehnologije u pružanju pomoći u oblasti mentalnog zdravlja, 2000. godine osnovao je ‘Terapijski centar Mali Princ’ u Kopenhagenu. Centar je evropski pionir u razvoju i korištenju telepsihijatrije, koju dr. Mucić razvija paralelno sa svojom kliničkom praksom u brojnim klinikama u Švedskoj i Danskoj.
Mucić je objavio niz akademskih radova vezanih za razvoj telepsihijatrije, uključujući znanstvene članke o prvoj međunarodnoj telepsihijatrijskoj službi i prvoj svjetskoj “transkulturnoj telepsihijatrijskoj službi” osnovanoj 2004. godine. Ta služba povezuje psihijatrijski odjel u bolnici Rønne na otoku Bornholmu s ‘Terapijskim centrom Mali Princ’ u Kopenhagenu, a predstavlja najduže postojeću telepsihijatrijsku službu u Evropi. Godine 2020. dr. Mucić je pokrenuo i koordinirao ‘e-Mental Health Expert Group’ unutar Svjetske psihijatrijske udruge (WPA) da bi pomogao WPA i društvima članicama u rješavanju posljedica pandemije COVID-19 na mentalno zdravlje. U okviru te ekspertne grupe, dr. Mucić je pokrenuo i glavni je autor WPA-ovih ‘Globalnih smjernica za telepsihijatriju’ objavljenih 2021. godine. Za svoj doprinos, nagrađen je kao počasni član WPA 2020.
U razgovoru za Fenu Mucić kaže da jedini ima doktorat iz telepsihijatrije na svijetu. Odbranio je doktorsku disertaciju pod naslovom ‘Telepsihijatrija u procjeni i/ili tretmanu izbjeglica i migranata’ na Sveučilištu Šleske u Katowicama (Poljska), u maju 2022. godine.
– Telepsihijatrija je postala ključni alat u pružanju mentalnozdravstvene njege, posebno u teškim vremenima koja trenutno prolazimo. Terapijski centar Mali Princ u Kopenhagenu osnovao sam 2000. godine, gdje sam među prvima u Evropi razvijao telepsihijatriju. Direktan audio-video link omogućava procjenu mentalnog stanja i pružanje relevantne njege na daljinu. Telepsihijatrija, izmišljena 1959. godine u SAD-u, kasnije se proširila na Kanadu i Australiju, gdje su rijetko naseljena područja činila putovanje psihijatru dugotrajnim – pojašnjava dr. Mucić.
Terapijski centar Mali Princ osnovao je s vizijom da pruži sveobuhvatnu i dostupnu njegu za sve koji ne govore danski ili im je daleko putovati do psihijatra.
– Centar sam vodio željom da uklonim barijere, koje sprječavaju ljude da potraže pomoć. Među najvažnijim bila je jezička barijera budući da najveći broj izbjeglica sa Balkana tokom devedesetih nije govorio danski. Korištenje usluge prevodilaca povećavalo je rizik od narušavanja povjerenja, jer su prevodioci uglavnom osobe iz kruga izbjeglica u mjestu gdje žive. Zato su mnogi pacijenti tajili svoje probleme npr. izlaganje silovanju u ratu o čemu suprug nije znao. Iz straha da će prevodilac nešto reći izvan ordinacije, što bi moglo pacijenticu dovesti u nezgodan položaj pa čak i do toga da je muž ostavi, one nisu govorile o tako važnim traumama. Tako sam došao na ideju da sve izbjeglice koje ne govore danski jezik povežem sa psihijatrima koji govore jezik pacijenata. To “povezivanje” omogućila je telepsihijatrija, a pacijenti su dobili potrebnu njegu bez korištenja usluge prevodilaca. Taj model nazvao sam “transkulturalna telepsihijatrija” – ističe dr. Mucić.
Terapijski centar Mali Princ koristi savremene tehnologije da bi omogućio pacijentima pristup vrhunskoj njezi, bez obzira na njihovu lokaciju. Pacijentima je omogućeno da u udobnosti vlastitog doma, kroz video konsultacije i digitalne alate, dobiju podršku koja im je potrebna. To je naročito važno i korisno osobama koje su stigmatizirane (imaju strah ili sram od mentalne bolesti) kao npr. u društvima poput naših u državama u regionu.
Prema mišljenju dr. Mucića, u vremenu kad se suočavamo s brojnim izazovima (od pandemije do ekonomskih teškoća) mentalno zdravlje često biva zapostavljeno. Stoga razgovor sa stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja nikad nije bio važniji. Nažalost, kako je kazao, mnogi još oklijevaju da potraže pomoć psihijatra zbog stigme koja prati mentalne bolesti.
– Važno je naglasiti da je traženje pomoći znak snage, a ne slabosti. Razgovarati sa terapeutom potrebno je svakome od nas, neovisno o stupnju eventualnog psihičkog problema. Mi se moramo naučiti brinuti o mentalnoj higijeni. To da ruke treba prati uče nas već 500 godina. To šta je mentalna higijena i kako pročistiti svoj mozak je, nažalost, još tabu tema u svim segmentima društva. A mentalna higijena je jednako važna kao i tjelesna. Vrijeme je da barem počnemo pričati o tome kako bismo jednom vidjeli i korisne projekte i inicijative koji mogu doprinijeti mentalnoj higijeni naroda. Mi smo ovdje u regionu, nažalost, miljama daleko od katarze, a bez toga nam nema naprijed. A šta je to katarza, pitat će neko. To svojim pacijentima ponekad objašnjavam kao dan nakon velikog pijanstva: boli glava, muka u stomaku… Onda stavimo prst u usta i povratimo, pa se osjećamo bolje. Dakle, to je metafora za katarzu. Samo što trebamo staviti “prst u mozak” tako što ćemo se suočiti sa svim zlom koje smo gledali a nismo zaustavili, zlom u kojem smo sudjelovali i koje smo učinili nekome, kao i zlom kojem smo sami bili izloženi. O tome, izgleda, “ne želimo govoriti jer nama je dosta rata”. Međutim, bez pročišćenja tj. katarze nema nam budućnosti. Zato treba “gurnuti prst u usta i povratiti”, ako ne zbog nas samih onda barem zbog naše djece – naglašava.
Mucić je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Za bh. društvo kaže da se suočava sa brojnim ekonomskim i socijalnim problemima, a mentalno zdravlje stanovništva je u velikoj mjeri pogođeno.
– Moj savjet za ‘ozdravljenje’ društva je u kolektivnom naporu na jačanju socijalne kohezije, podršci ranjivim skupinama i edukaciji o važnosti mentalnog zdravlja. Potrebno je stvoriti okruženje u kojem je razgovor o mentalnom zdravlju normaliziran i gdje svaki pojedinac može potražiti pomoć bez straha od osude – kaže on.
Prema njegovom mišljenju, tradicionalni Sarajevo Film Festival (SFF) je, recimo, mjesto gdje bi se mogla promovirati mentalna higijena. A jedna od njegovih, kako je kazao nažalost još neostvarenih ideja, jeste i panel diskusija o mentalnom zdravlju filmskih radnika.
– Takva diskusija bi se trebala tradicionalno organizirati na SFF-u i drugim festivalima filma i pozorišta u regionu. Cilj diskusije jeste da skine stigmu s mentalnog zdravlja te da osvijesti postojanje brojnih problema sa kojima se suočavaju filmski i pozorišni radnici/radnice – kaže.
Ističe da glumice u regionu već nekoliko godina govore o zlostavljanju i šikaniranju na radnom mjestu, a on je predložio da SFF organizira panel diskusiju o mentalnom zdravlju filmskih radnika.
– Ta inicijativa još nije zaživjela, iz razloga meni nepoznatih, ali se nadam da hoće. Ideju sam predložio i Pulskom festivalu prije nekoliko godina, a oni su je lani pretočili u stvarnost. Jednako tako je beogradski FEST upriličio panel diskusiju o mentalnom zdravlju, na prošlogodišnjem festivalu. Svojim primjerom glumci, sudionici panel diskusije, mogu pomoći u destigmatizaciji društva. Javni razgovori o nasilju, naročito nad djevojkama i ženama, kako u filmskoj industriji, tako i u društvu u cjelini, mogu imati pozitivne posljedice i, na kraju krajeva, značajno smanjiti broj psihijatrijskih pacijenata i tragedija kojima često svjedočimo – naglasio je.
Osim rada u Terapijskom centru ‘Mali Princ’, dr. Mucić je angažiran i u kreativnim projektima. Antonela Pehar Šimunović sa BHRT nedavno je uradila film o njemu.
– Kroz dokumentarac prikazana je slojevitost moje ličnosti, od psihijatra i psihoterapeuta do glazbenika i suradnika na teatru. Gledatelj će steći znanje i o telepsihijatriji, gledajući film “Mali Princ Telepsihijatrije”. Nadalje, upoznat će se s mojim angažmanom na predstavi ‘A odakle ste vi, gospođo’, rađenoj sa Ksenijom Prohaska, poznatom i priznatim hrvatskom kazališnom divom. Predstava ima za cilj, kroz smijeh i suze, provući i ideju o tome kako je razgovor sa psihijatrom mnogo pametnije rješenje nego droga, alkohol, glumatanje i imitiranje drugih da bismo bili prihvaćeni u društvu. Moj rad na predstavi bio je, prije svega, davanje stručnih savjeta, ali i pisanje dijaloga za psihijatra dr. Mucića koga izvrsno glumi Marjan Nejašmić Banić. Predstava ima, između ostalog, i cilj da gledatelja potakne na razmišljanje o važnosti mentalnog zdravlja – ističe dr. Mucić.
Film “Mali Princ Telepsihijatrije” završava stihovima iz pjesme ‘Lijepa Ajša’, inspirisane istinitom pričom ili bolje reći pričama. Kako u ratu, tako i u miru, djevojke i žene izložene su nasilju, u kući i u društvu. O tome nikad ne pjevamo, a pričamo tek kad se dogodi tragedija.
– Projekt ‘Lijepa Ajša’ je zapravo skup pjesama koje na ovaj ili onaj način govore o nasilju, prije svega nad djevojkama i ženama. Cilj je podići svijest o postojanju nasilja u društvu. Jer, da bismo se nosili s problemom, trebamo prije svega shvatiti da problem postoji. U nekim sredinama čini se da je odnos prema ženi, naročito u braku, robovlasničke prirode i podrazumijeva da muž može raditi šta mu je volja i protiv volje svoje supruge ili partnerice. Mijenjati navike i tradicije nije lako, ali nas to ne smije zadržati od djelovanja. Jer za lijepu riječ i dobro djelo nije nikad krivi tajming ili mjesto. To su neke od poruka koje želim poslati kroz muziku i pjesme koje pišem. Možda zvuči naivno, ali mislim da umjetnik barem u trenutku dok piše pjesmu mora vjerovati da s tim može nešto ili nekoga navesti na razmišljanje koje, na koncu, može dovesti do promjene u nečijoj glavi – naglašava.
Smatra da je u velikim, historijskim, trenucima kakvi su trenutno u svijetu važno čuti glas umjetnika jer, kako je kazao, to više nije stvar herojstva nego čojstva.
– U Evropi (Ukrajina) se već nekoliko godina događa rat. U Gazi se događa neviđeni masakr, od jeseni prošle godine. Često čujem: “Pa, mi tu svakako ništa ne možemo promijeniti”. Naravno da ne možemo, ali možemo istupiti zajedno i reći šta mislimo… jer u ovako velikim, historijskim trenucima, moramo imati stav. Jednom kad sve prođe, pitat će nas gdje smo bili i šta smo mislili i zašto nismo ništa rekli ili uradili. To više nije stvar herojstva nego čojstva. Jer ako umjetnost nije tu da svijet učini ljepšim i boljim mjestom za život svakoga od nas… onda ne znam šta je svrha i cilj umjetnosti bilo koje vrste. Eto, zato se bavim navedenim, za nekoga teškim, temama – kaže dr. Mucić.
Kako ističe, ‘Mali Princ’ nije samo naziv njegove klinike u Kopenhagenu, već i pseudonim pod kojim se bavi muzikom. Ali to je, kaže, i njegova životna filozofija.
– Prave stvari gledam srcem, a ne očima, dok od ljudi očekujem samo ono što oni mogu dati. Mogu li baš svi primiti i primijeniti poruke koje šaljem u pjesmama? Sigurno da ne mogu. Ali, svi još nisu prihvatili i primijenili ni poruke o potrebi svakodnevnog pranja ruku. Na to smo iznova podsjećani u pismenoj formi, sa okačenih plakata, u vremenu korona pandemije. Dakle, ponavljati dobre poruke, u nedogled i na svakom mjestu, je jedan od načina da ozdravimo sebe, pa tako i društvo u kojem živimo. Kako god slušamo razne izjave političara, jednako tako bismo trebali u medijima imati mjesto za ideje dobra i dobrote – naglašava.
Davor Mucić smatra važnim upamtiti da za lijepu riječ i dobro djelo nema krivog tajminga, mjesta ili načina. Zato kroz različite aktivnosti pokušava promovirati ideje dobra i dobrote. Jednom je to kroz muziku, drugi put teatar, a uvijek i svakodnevno kroz posao psihijatra. Jer tu je, prije svega, da ljudima pomogne. Trenutno radi na nekoliko projekata koji imaju za cilj unaprijediti mentalno zdravlje zajednice kroz edukaciju, podršku i kreativne inicijative.
(Vijesti.ba / FENA)
