Menachem Rosensaft, bivši potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa, profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell i predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, ponovo je kritikovao izvršnog direktora mostarskog Aluminija, Amira Grossa Kabirija, …
… protiv kojeg je predsjednik jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” Vladimir Andrle uputio prijavu Federalnoj upravi policije.
Njegov tekst “Godzila u bosanskoj radnji porculana“, prenosimo u cijelosti:
“Kontrast između Vladimira Andrlea i Amira Grosa Kabirija ne može biti veći.
Obojica su istaknuti Jevreji koji žive u Bosni i Hercegovini (BiH), ali sličnosti se tu završavaju. U posljednje vrijeme, Kabiri je javno uznemiravao i ocrnjivao Andrlea do te mjere da je Andrle smatrao potrebnim da prijavi Kabirijevo prijeteće ponašanje policiji Federacije BiH.
Zašto je ovo važno? Odgovor na ovo pitanje je ukorijenjen u multinacionalnom sastavu BiH – 48,4 posto Bošnjaka ili bosanskih Muslimana, 32,7 posto Srba i 14,6 posto Hrvata – i u činjenici da gotovo 29 godina nakon Dejtonskog sporazuma iz novembra 1995. godine okončano četiri godine brutalnog ratovanja među ove tri etničke grupe, politički lideri Republike Srpske, entiteta bosanskih Srba koji je stvoren tim Sporazumom, se žestoko protive bilo kakvom istinskom pomirenju sa Bošnjacima u zemlji. Dok se Andrle posvetio njegovanju pozitivnih odnosa između Bošnjaka i bosanskih Jevreja, Kabiri je dosljedno nastojao da pojača tenzije i čini se da aktivno podstiče međusobno neprijateljstvo između dvije zajednice.
Andrle je dugogodišnji vođa bosanske jevrejske zajednice. On je na čelu La Benevolencije, humanitarnog ogranka zajednice koji pruža podršku ne samo Jevrejima već i Bosancima svih vjera kojima je potrebna. Također je istaknuti član jevrejskog diplomatskog korpusa WJC-a, vodećeg programa Svjetskog jevrejskog kongresa za buduće lidere.
Zajedno sa ambasadorom Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, Andrle je marljivo radio na uspostavljanju dobrih odnosa između Jevreja u BiH i muslimanskog stanovništva zemlje. On je također bio otvoreni saveznik Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica, u ugrađivanju svijesti o genocidu u Srebrenici 1995. godine u moralnu svijest međunarodne zajednice.
U intervjuu iz 2020. godine, Andrle se prisjetio da je kao dijete otišao u sarajevsku sinagogu dok je grad bio pod opsadom paravojnih snaga bosanskih Srba.
“Tokom rata 1992. godine imao sam sedam godina. Redovno sam dolazio sa roditeljima i išao u nedjeljnu školu. Kad se sjetim rata, sjetim se da sam se ovdje uvijek osjećao sigurno”, rekao je.
Kabiri je, s druge strane, izraelski poduzetnik koji nije imao vidljive veze s BiH ili Balkanom prije 2020. godine kada je konglomerat u vlasništvu njegove porodice stekao bankrot aluminijske kompanije u gradu Mostaru u BiH. Od 2022. godine bio je na čelu male jevrejske zajednice u Mostaru koja se navodno sastoji od oko 30 članova.
Kabirijevi korijeni su u Iraku, Ukrajini i Jemenu, a prema vlastitom priznanju, on je napustio fakultet i prethodno je boravio u Parizu, Poljskoj, Kazahstanu, Azerbejdžanu i Rusiji. Jedna od njegovih prvih inicijativa nakon što je postavljen na čelo porodičnog biznisa bila je diverzifikacija od trgovine robom i kupovina komercijalne imovine, posebno u Poljskoj.
Prema Kabiriju, Poljska, koja ima jednu od najgorih evidencija u Evropi u pogledu restitucije imovine jevrejskim žrtvama holokausta i njihovim nasljednicima, “bila je unosna jer je to bilo tržište u nastajanju. Ulagali smo u napuštene fabrike u industrijskom gradu Lođu, koji je nekada imao veliku jevrejsku populaciju. Mnoge fabrike su bile u vlasništvu Jevreja prije Holokausta, ali su ih preuzeli nacisti, a zatim Sovjeti i poljska država. Preuzeli smo lokacije i modernizirali ih”.
Kakav tip.
Ali stjecanje imovine koju su nekada posjedovali Jevreji – i koja se njima nikada više nije vratila – bio je samo prvi od Kabirijevih profitabilnih komercijalnih poduhvata. Jedna od prednosti rada tvornice Aluminji u Mostaru bila je njena blizina Evropskoj uniji – “samo 20 minuta vožnje” od Hrvatske – “što je značilo da smo mogli prodavati direktno na bolje plaćenom tržištu EU bez velikih troškova dostave i logistike”.
Niko ga nikada nije optužio da je glup. Možda bezobrazan, arogantan, naporan. . . ali ne glup.
Čini se da Kabiri na jevrejsko-bosanske odnose prvenstveno gleda kroz prizmu svog komercijalnog poslovanja u Mostaru, čiji su stanovnici pretežno bosansko-hercegovački Hrvati. Njegov koncept “vraćanja zajednici” bio je da investira i postane potpredsjednik mostarskog nogometnog kluba HŠK Zrinjski čiji su navijači poznati po tome što izražavaju ultranacionalistička hrvatska politička osjećanja koja sežu iz fašističkog i antisemitskog doba Nezavisne Države Hrvatske predvođene ustašama tokom Drugog svjetskog rata. To ga je možda i približilo zaposlenicima njegove fabrike i njihovim porodicama i komšijama, ali teško da je doprinijelo popuštanju tenzija sa muslimanskim bošnjačkim stanovništvom. Njegov pristup je rezultirao time da ga se poistovjećuje, s pravom ili ne, s nacionalističkim političkim elementima bosanskih Hrvata čiji su interesi često antagonistički u odnosu na interese bošnjačkog establišmenta u Sarajevu.
Mnoge bošnjačke političke ličnosti podržavale su i podržavaju palestinsku stranu u izraelsko-palestinskom sukobu. Ovo nije ništa novo, ali previše često, nakon divljačkog pogroma koji su Hamasovi teroristi počinili nad izraelskim Jevrejima 7. oktobra, jednostrana podrška Palestincima prerasla je u očito pro-Hamasove deklaracije.
Finci i Andrle su svoje kritike na račun ovakvih antisemitističkih manifestacija iznijeli putem odgovornog dijaloga.
Kabiri, s druge strane, luta kroz bh. politički pejzaž sa svom osjetljivošću i suptilnošću Godzile ili King Konga na steroidima u trgovini porculana razbijajući sve na putu. Čini se da mu nisu u srcu interesi jevrejske zajednice BiH u cjelini. Niti se čini da je voljan stupiti u kontakt sa bilo kim u Sarajevu ko se s njim a priori ne slaže. Njegov cilj je konfrontacija radi konfrontacije.
U novembru prošle godine, Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, se nakon, kako je navela, Kabirijevog višemjesečnog svakodnevnog uznemiravanja, osjećala ugroženom do te mjere da je protiv njega podnijela krivičnu prijavu. Kabiri, kako je tada rekvela Karić, njoj “lično (putem društvenih mreža) dijeli i šalje video-snimke i fotografije brutalnih ubistava i zlostavljanja sa porukama koje sam doživljavala kao prijetnju po sigurnost ne samo mene lično, već i moje porodice, govoreći mi u njima da će mi ‘historija vrlo brzo suditi’, i da moji stavovi ‘neće biti oprošteni’, itd.”
Kabirijevi verbalni napadi i psihološki progon Andrlea su u istom tonu.
Ne postoji način da se zna da li će eksperiment koji je Bosna i Hercegovina dugoročno uspjeti. Christian Schmidt, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu koji je odgovoran za implementaciju Dejtonskog sporazuma, nedavno je rekao da “multietničko stanovništvo zemlje ima pravo da pronađe put kroz nediskriminaciju i uzajamno poštovanje”. Ali da bi Schmidtova težnja postala stvarnost, Andrle i drugi pojedinci sa svih strana koji se posvete zbližavanju ljudi moraju postati norma. A odmetnici kao što je Kabiri koji žele razbiti BiH moraju biti nedvosmisleno razotkriveni, izolovani i odbačeni“.
(Vijesti.ba)
