Podaci su ovo Udruge dijabetičara HNK-a ”Insula”, koja je osnovana 2015. godine i broji oko 500 članova oboljelih i od dijabetesa tipa 1 i tipa 2, odnosno ovisnika o inzulinu i onih koji su uslijed životnih okolnosti oboljeli te su na oralnoj terapiji.
Branka Varga, članica Udruge dijabetičara HNK-a ”Insula” i majka četrnaestogodišnjeg dječaka oboljeloga od dijabetesa tipa 1, priča kako joj je sin dijagnozu dijabetesa dobio sa 7, 5 godina te je od tada na terapiji inzulina.
– Dijabetes je doživotna bolest, a kako bolest ne bi napredovala koriste se aparati za mjerenje šećera u krvi te prema izmjerenim vrijednostima dozira inzulin – pojašnjava za Fenu ova članica Udruge “Insula”.
Po njezinim riječima, uveliko oboljelima pomažu senzori za kontinuirano mjerenje šećera međućelijske tekućine koji zapravo omogućuju da se daleko češće mjeri šećer kako bi se bolest kontrolirala u odnosu na mjerenje iz krvi bockanjem u prste.
Bolest, kaže ona, ne bira i pogađa sve životne dobi, pa je u HNK-u registrovano s dijagnozom šećera dijete od samo 4 mjeseca.
– Tako da ta djeca moraju biti daleko odgovornija i nosit se s dijabetesom uz sve životne izazove i u vrtiću, školi, i na kraju i na poslu i u svojoj porodici (…) jer lijek ne postoji nego inzulin koji omogućava da ljudi žive. Na umjetan način taj inzulin naime oponaša rad gušterače, koja više ne izlučuje hormon inzulina nego se on mora uzimati izvana. Promjena vremena ili različita hrana, koja ima različit glikemijski indeks, može biti okidač visokog nivoa šećera. Tako da ima vrlo teških dana – kaže majka oboljelog dječaka.
Napominje kako je pogrešno mišljenje da se dijabetes dobije od prevelike količine šećera.
Varga ističe da su u HNK-a dostupni najmoderniji inzulini te da troškove u cjelosti snosi Zavod za zdravstveno osiguranje kao i ortopedska pomagala kao što je inzulinska pumpa i senzori za kontuinuirano mjerenje. Podsjeća kako su to velika izdavanja jer jedan takav senzor košta 60 eura, a mjesečno trebaju dva.
Jedini je, kaže Varga, problem što postoje dobna ograničenja za korištenje inzulinske terapije, do 26 godina, što, veli nema smisla, jer dijabetes pogađa sve dobi, a okidači su različite životne okolnosti.
Kako su spomenuti senzori dostupni u državama EU ali ne i u BiH, tendencija je Udruge “Insula” i njezinih članova da se u BiH registriraju renomirani proizvođači senzora kao što su Freestyle Libre i Dexcom.
Svoje mišljenje i svoje nedaće kada je u pitanju dijabetes te pretilost kao jedan od okidača te bolesti, mogli su iznijeti roditelji oboljele djece na tematskim susretima koje u ciklusu četvrtkom u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru organizira Humanitarna udruga ”Zvončica”.
– Cilj je da se podsjeti javnost, njihova rodbina, ljudi koji nisu usko vezani za dijabetičare te ih se senzibilira da su to ljudi koji s nama svakodnevno rade, igraju se i na kraju žive – istaknula je predsjednica Udruge “Zvončica”.
Dijabetes je inače ozbiljno doživotno stanje koje ubije više od milion ljudi godišnje.
On nastaje kad tijelo ne može obraditi sav šećer (glukozu) u krvotoku, a komplikacije mogu dovesti do srčanog i moždanog udara, sljepila, otkazivanja bubrega i amputacije donjih ekstremiteta.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, procjene su da s dijabetesom živi 422 miliona ljudi globalno, četiri puta više nego prije 40 godina.
(Vijesti.ba /FENA)
