Šuhra je u genocidu izgubila više od 20 članova uže porodice. Samo od strane Malića ubijeno je 11 muškaraca.
“Kamen temeljac stavljen je 11. jula 2001. godine, ja i muž smo došli 20. jula. Prvi sam povratnik u Donje Potočare. Živjeli smo pod terasom 4-5 dana jer nam nisu dali ući ni u jednu kuću. Pucali su mitraljezom na nas uz riječi da im je Krajišnik rekao da su to njihove kuće. Jedanaest godina sam živjela bez muža koji je preminuo od srca”, priča nam Šuhra.
Nakon genocida, živjeli su u Tuzli, Lukavcu i Vogošći, odakle su se nakon deložacije vratili u Potočare.
“Prvih nekoliko noći spavali smo pod terasom na krevetu koji nam je dala Sonja iz kafane u Vogošći. Nisu nam dali ništa tada. Pokazivali su nam papire na kojima su našu zemlju razdijelili između sebe. Šuhra je prije dolaska u Centar za starije lica pokušala živjeti sama uz njegu drugog lica koje je plaćala njena kćerka iz Švedske, no nažalost to nije najbolje funkcionisalo. Nakon toga odlučila je skrasiti se u Centru o kojem ima samo riječi hvale.
“Ja i moja jetrva smo bile prve koja su uselile ovdje. Slavili su naš dolazak kao rođendan. Doktori su dobri, djevojke koje nas paze, hrana i čistoća također, sve je super. I dan i noć paze na nas.”, ističe Šuhra.
Slika njenog uplakanog lica obišla je svijet, punila naslovnice novina, a na jednoj zgradi u Visokom nalazi se i njen mural.
Srebrenička majka Šuhra Malić i ove godine dočekuju učesnike Marša mira sa bombonama i cigaretama. Uskoro na portalu Vijesti.ba donosimo priču o ‘Ženi sa slike’
Posted by Vijesti.ba on Srijeda, 10. juli 2024.
“Ova moja slika ima na zidu u Visokom. Ona je nastala godinu dana nakon povratka. Vrištala sam i plakala, neko je to uslikao i to je obišlo svijet”, kazala nam je Šuhra.
Šuhra svake godine slatkišima daruje učesnike raznih pohoda koji u Potočare dolaze istim onim putevima kojima su Srebreničani bježali nastojeći spasiti život.
Svoj život priča nam kroz fotografije i dokumente koje vadi iz nekoliko fascikli.
Zanimljivost koju nam je otkrila je da nije ona ta koja je kreirala taj arhiv nego udruženje Žene u crnom iz Beograda koje su je nekoliko puta posjećivale, a jednom prilikom je i Šuhra kod njih provela četiri dana.
“Sonja Biserko i Nataša Kandić su me molile da im dam svoj govor iz Haaga kako bi ga prekopirale”, priča Šuhra.
(Vijesti.ba)
