“Nuklearni rat se ne može dobiti i nikad se ne smije voditi”, izjavili su zajednički. Izostavili su neizbježnu posljedicu tih prvih riječi: utrku u nuklearnom naoružanju također se ne može dobiti.
Ipak, ova izjava ojačala je argumente za kontrolu naoružanja koja je uslijedila. Desetljeća mučnih pregovora donijela su gustu strukturu ugovora, sporazuma, pa čak i nekoliko jednostranih poteza koji se bave ofenzivnim i obrambenim nuklearnim oružjem. Često bi dvije strane odustale samo od sistema koje više nisu željele.
Često je jezik sporazuma bio temelj budućih trvenja. Na strani SAD-a politička cijena ratifikacije ugovora u Senatu bila je jako visoka, piše The Guardian.
Uprkos svim nedostacima, kontrola naoružanja smanjila je ukupan broj nuklearnog oružja dviju zemalja sa 60.000 na otprilike 11.000. Prema posljednjem sporazumu Novi Start iz 2010. godine, svaka je strana ograničena na 1550 raspoređenih bombi, a ostalo je u skladištu.
Nažalost, otkako se SAD 2002. povukao iz sporazuma o protubalističkim projektilima (ABM), čime je legitimizirano jednostrano odustajanje od sporazuma, ostali sporazumi su padali jedan za drugim. U februaru 2026. istječe i Novi Start, što ostavlja SAD i Rusiju bez ograničenja svojih nuklearnih arsenala prvi put u pola stoljeća.
Budući da su napetosti među velikim silama na vrhuncu, počinje nova utrka u nuklearnom naoružanju. Ova će biti daleko opasnija od prethodne.
Trostrana utrka
Bit će to trostrana utrka koja sada uključuje i Kinu i stoga mnogo nestabilnija. I bit će pojačana pojavom kibernetičkog oružja, umjetne inteligencije, mogućim naoružavanjem u svemiru, sposobnošću lociranja podmornica duboko u oceanu i drugim tehnološkim dostignućima.
Od 1950. do 1965. američki arsenal narastao je s prvih nekoliko bojevih glava na više od 30.000 – pet puta više nego što je Sovjetski Savez imao u to vrijeme. Njegova je biblija Jedinstveni integrirani operativni plan (SIOP) koji specificira mete.
Desetljećima kasnije, broj oružja se znatno smanjio, ali je nivo smrtnosti u SIOP-u i dalje bila bizarna. Revizija koju je naredio američki predsjednik Barack Obama otkrila je, primjerice, da je plan uključivao napad na prazna polja. Prema američkim obavještajnim službama, radi se o livadama na koje su ruski bombarderi mogli sletjeti ako bi im primarne baze bile uništene.
Svake godine od 1947. Bulletin of the Atomic Scientists objavljuje sat sudnjeg dana kao lako razumljivu procjenu rizika od globalne – uglavnom nuklearne – katastrofe. Sat je 1991. godine postavljen na 17 minuta prije ponoći.
Od januara 2024. sat je na 90 sekundi prije ponoći, najbliže što je ikad bilo metaforičkom trenutku apokalipse. Bulletin je naveo rastuću ovisnost o nuklearnom oružju, ogromne iznose koji se troše za proširenje ili modernizaciju nuklearnih arsenala i ruske prijetnje da će upotrijebiti nuklearno oružje u ratu u Ukrajini.
Glavni razlog za zabrinutost je taj što Kina brzo širi svoj arsenal. Procjenjuje se da ima 500 komada nuklearnog oružja, s planovima da do kraja desetljeća dostigne brojku od 1000. Budući da Peking nikada nije bio voljan učestvovati u pregovorima o kontroli naoružanja, američka vlada ima malo saznanja o kineskim razmišljanjima o nuklearnim snagama i strategiji.
U prvoj sedmici mandata predsjednika Joea Bidena, Rusija i SAD najavili su petogodišnje produljenje Novog Starta nekoliko dana prije njegovog isteka. Dvije godine kasnije, međutim, u naletu bijesa zbog zapadne podrške Ukrajini, Moskva je objavila da susprenduje sporazum. Obje strane nastavljaju se pridržavati ograničenja sporazuma, ali njegove ključne odredbe za provjeru putem razmjene podataka, obavijesti i inspekcija na licu mjesta su nestale.
Iste godine Moskva je opozvala ratifikaciju Sveobuhvatnog ugovora o zabrani testiranja iz 1996. (CTBT). Rusija ga je ratificirala 2000. godine, ali američki Senat je to odbio, iako se radilo o američkoj inicijativi koja je godinama bila nacionalni prioritet.
Kritično pitanje je kako odgovoriti. Neki su tvrdili da situacija zahtijeva povećanje američkog arsenala. Bidenova administracija i mnogi stručnjaci smatraju da takvo razmišljanje u osnovi pogrešno shvaća nuklearno odvraćanje.
Umjesto brojki, značajna mjera odvraćanja je hoće li SAD moći nanijeti katastrofalnu štetu svojim neprijateljima nakon njihova napada. To uvelike ovisi o tome što odluči ciljati. Trenutna američka strategija cilja na protivničke nuklearne snage, vojnu zapovjednu i kontrolnu strukturu. Druge mogućnosti, kao što je napad na infrastrukturu – industriju, luke, transport, financije, komunikacijske mreže, vladu i konvencionalne snage – mogle bi postići isti rezultat s mnogo manje bojevih glava i približno istim brojem civilnih žrtava.
Do ljeta 2024. američki dužnosnici signalizirali su da bi rastući nuklearni rizici mogli prisiliti SAD da modernizaciju zamijeni povećanjem svojih snaga. Postoje proturječna izvješća o tome jesu li strogo povjerljive nuklearne smjernice koje je u ožujku potpisao Biden preusmjerile nuklearno planiranje oko Kine.
(Vijesti.ba)
