Zatvorenici su utihnuli kada su čuli viku ispred vrata ćelije. Muški glas je pozvao: “Ima li nekoga unutra?” Ali su se previše plašili da odgovore.
Godinama su naučili da otvaranje vrata znači batine, silovanja i druge kazne. Ali na današnji dan to je značilo slobodu, prenosi BBC.
Muškarci u ćeliji provirili su kroz mali otvor na sredini teških metalnih vrata. U hodniku zatvora umjesto stražara vidjeli su pobunjenike.
“Rekli smo ‘Ovdje smo. Oslobodite nas'”, prisjeća se jedan od zatvorenika, 30-godišnji Kasem Sobhi Al-Qabalani.
Kasem kaže da je “istrčao bos”, kao i drugi zatvorenici, on je trčao i nije se osvrtao.
“Kada su došli da nas oslobađaju, vičući ‘svi izlazite, svi izlazite’, pobjegao sam iz zatvora, ali sam bio prestravljen da pogledam iza sebe jer sam mislio da će me vratiti”, kaže Adnan Ahmed Ghnem.
Još nisu znali da je sirijski predsjednik Bashar al-Assad pobjegao iz zemlje i da je njegova vlada pala. Ali vijest je ubrzo stigla do njih.
“Bio je to najbolji dan u mom životu. Neobjašnjiv osjećaj. Kao neko ko je upravo izbjegao smrt”, prisjeća se Adnan.
Qasem i Adnan su među četiri zatvorenika s kojima je BBC razgovarao, a koji su ove sedmice pušteni iz zatvora Saydnaya – objekta za političke zatvorenike nazvanog “ljudska klanica”.
Svi su dali slične izvještaje o godinama maltretiranja i mučenja od strane čuvara, pogubljenjima drugih zatvorenika, korupciji zatvorskih službenika i prisilnim priznanjima.
Zatvor Saydnaya, veliki kompleks koji se nalazi na vrhu brda neplodne zemlje i okružen bodljikavom žicom, osnovan je ranih 1980-ih i decenijama se koristio za držanje protivnika režima porodice Assad. Opisan je kao glavni politički zatvor u zemlji od pobune 2011. godine, kada je Udruženje zatvorenika i nestalih u zatvoru Saydnaya sa sjedištem u Turskoj saopštilo da je zapravo postao “logor smrti”.
Osuđivani su na duge kazne ili na smrt. Jedan čovjek je rekao da je bio u zatvoru četiri godine, ali da još nije bio na sudu.
Qasem se prisjeća se da su ga skinuli do gola i rekli da pozira za fotografiju prije nego što ga pretuku jer je gledao u kameru. Kaže da su ga zatim stavili na lanac sa drugim zatvorenicima i odveli, lica uperenih u zemlju, u malu samicu u kojoj su on i još pet muškaraca bili strpani i dobili uniforme, ali im je oduzeta hrana i voda za nekoliko dana.
Potom su odvedeni u glavne ćelije zatvora, gdje sobe nemaju krevete, jednu sijalicu i mali toalet u uglu.
Vodič BBC-a, bivši zatvorenik, proveo ih je hodnicima tražeći njegovu ćeliju. U zatvoru su mu, kaže, odsječena dva prsta i palac. Našavši ogrebotine na zidu ćelije za koje veruje da ih je napravio, kleknuo je i počeo da plače.
U svakoj prostoriji spavalo je oko 20 muškaraca, ali logoraši kažu da je bilo teško da se upoznaju – mogli su da govore samo prigušenim glasovima i znali su da stražari stalno gledaju i slušaju.
“Sve je bilo zabranjeno. Dozvoljeno vam je samo jesti i piti, spavati i umrijeti”, kaže Kasem.
Kazne u Saydnayi bile su česte i brutalnem tukli su ih metalnim štapovima, kablovima, električnim palicama.
Kasem kaže da su ga dvojica zatvorskih službenika držala naglavačke u buretu vode dok nije pomislio da će se “udaviti i umrijeti”. „Vidio sam smrt sopstvenim očima“, kaže on. “Oni bi to uradili da se probudite u noći, ili da razgovaramo na sav glas, ili da imamo problem sa nekim od drugih zatvorenika.”
Dvojica zatvorenika puštena ove sedmice i bivši zatvorenik u Saydnayi opisao je da je svjedočio seksualnim napadima od strane čuvara. Jedan muškarac je rekao da bi zatvorenici ponudili oralni seks čuvarima u njihovom očaju za još hrane.
Trojica su opisala kako su stražari skakali po tijelima kao dio zlostavljanja.
U bolnici u centru Damaska, 43-godišnji Imad Jamal, je pravio grimasu od bola pri svakom dodiru svoje majke koja ga je njegovala pored kreveta.
Zamoljen da opiše svoje vrijeme u Sayndayi, nasmiješio se i polako odgovorio na engleskom: “Nema jesti. Nema spavanja. Udari. Štap. Tuča. Bolesno. Sve nije normalno. Ništa normalno. Sve nenormalno.”
Kaže da su mu leđa slomljena kada su ga natjerali da sjedi na zemlji sa koljenima na grudima dok je stražar skočio sa platforme na njega kao kaznu. Ali za Imada je najteža stvar u životu u zatvoru bila hladnoća. „Čak je i zid bio hladan“, kaže on. “Postao sam leš koji diše”.
Kasemov otac i ostali rođaci kažu da je porodica morala da plati zatvorskim službenicima više od 10.000 dolara kako bi spriječili njegovo pogubljenje – prvo da bi ga preobratili na doživotni zatvor, a zatim na 20-godišnju kaznu.
Zatvorenici su većinu svog vremena provodili u tišini bez pristupa vanjskom svijetu, pa ne čudi što kažu da nisu znali ništa o brzom napredovanju pobunjeničke grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS) u Siriji sve dok nisu oslobođeni tog jutra.
(Vijesti.ba)
